četvrtak, 16.11.2006.

Godinica prva

Rođendan je bloga. Ovog mog. Danas.

Prošlo je to uglavnom bezbolno za mene i vas. Dvjestotinjak postova, tri-četiri dizajna i uglavnom ista jezgra komentatora oko koje se nađe i nekih povremenih. Najveći šok je bilo uvrštenje na cool-listu, rezultiralo je to navalom čudnih virtualnih likova koji su nastojali agresivnim nastupom skrenuti pozornost na sebe, pogotovo iz razloga što se u to vrijeme i nekoliko postova odavdje našlo priheftano na naslovnici bloga.hr.

Sad je nešto bolja situacija, istresam se ovdje u miru, ovi s naslovnice me ne diraju (nadam se da će i dalje uvažavati zamolbu s vrha desnog stupca) a komentara uvijek ima dovoljno da ne pišem samom sebi.

Moj je problem što ne podnosim pljuvanje onog tko je tek došao ovdje, nije si dao truda pratiti i čitati već napao "s vrata".
Ne radim to na tuđim blogovima. Kad nekome dođeš u goste nećeš ga vrijeđati već na ulaznim vratima. Ako ti kod njega baš sve smrdi nećeš mu ni doći. Ako se samo s nečim ne slažeš, nastojat ćeš razgovarati o tome. Mirno. Argumentirano.
I ja sam znao pretjerati i planuti bez razloga. Ali to je bilo u to vrijeme pljuvačine sa svih strana, znao sam zbog toga biti nervozan. Naime, komentari su mi važni, čitam ih i često odgovaram. Ispričavam se još jednom onima koji su nedužni stradali.
Nekima drugima se ne ispričavam. Nedavno sam došao u iskušenje da objavim pričicu o jednoj osobi popraćenu inicijalima, fotografijama i detaljnim opisaom zanimanja, mjesta stanovanja i seksualnih sklonosti jer mi je zajašila za vrat ovdje u komentarima misleći da ne znam tko je. Odustala je. Srećom po mene i nju.

Teme bloga ostale su iste kroz sve to vrijeme. Pišem uglavnom o onome što mi smeta i što me tišti u vlastitom životu. O nacionalizmu, primitivizmu, fanatizmu ali ipak najčešće o ženama i njihovoj nemogućnosti da vole, misle i iskreno komuniciraju u isto vrijeme.
Ponekad sam (često zapravo ) u lošim vezama pa ovdje izbacujem iz sebe sve ono što zbog pristranosti ne mogu u potpunosti razumjeti. Tada uz vašu pomoć uspijevam dobiti neki objektivniji uvid u situaciju. Naravno, imam svoje favorite među blogerima i komentatorima pa njihova riječ uvijek vrijedi nešto više.

Tako ćemo i nastaviti. Uključio sam opciju prikazivanja na listama ponovo jer me bedira kad mi blog odumire. Svi s kojima sam se zbližio putem maila, sms-a i poznanstva uživo sve su me manje komentirali na blogu. A mene rastuži kad vam nešto napišem a vi samo čitate. Reakcije su ipak potrebne, motiviraju me.
Od novih koji se ovdje pojave bit će svakako i ljudi vrijednih čitanja. S onima drugima je lako. Postoji ovdje i opcija onemogućenja komentatora. Do sad ju nisam puno koristio, tek za dva-tri spamera i jednu osobu koju više ne želim pustiti u svoj životni prostor.

Možda mi se do slijedećeg (drugog, trećeg, četvrtog) blogerskog rođendana dogodi nešto što bi moglo izmijeniti moj život iz korijena. Možda vašem omiljenom Kokoschmanu zaživi neka idilična situacija poput ove s donje sličice (klikni za uvećanje):

Dobro je ponekad šaliti se na vlastiti račun. Zahvaljujem prijatelju na crtežu po narudžbi. Odrađivat ću to krvavo, ne sumnjam u to.

Trenutno je dobro i lijepo tako da imam manje razloga pisati o sebi. Pišem o sebi samo kad ne valja, to već znate.

Sve vas pozdravljam i zahvaljujem vam što ste bili zanimljiva publika, nadam se da se to neće promijeniti ni u budućnosti.