utorak, 03.07.2007.

S Venere i Marsa (četiristoosamdesettreći put)

Kažu - nestaje klasičan muškarac. Onaj na kojeg se slabašna ženica uvijek mogla osloniti. I bez koga nije mogla sama, jadna, kročiti svijetom.

Već u startu imamo glupost par exellence. Ne nestaje muškarac, nego se žena mijenja (pitanje je uopće što je "pravi muškarac" i da li je ikada postojao, osim u snovima sjebanih princeza u koje je uglavnom ujahao na bijelom lipicaneru).

S jedne strane žena postaje osvještenija, što je sasvim OK. Sve manje žena trpi idiote, alkoholičare, nasilnike. S punim pravom.

S druge strane ženu napušta osjećaj za realnost. Prosječna žena je podložnija utjecaju potrošačkog doba od prosječnog muškarca. Ne živimo više u socijalizmu kad se radilo u "borosanama". Ne da mi se računati koliki mogu biti mjesečni izdatci za kozmetiku niti koliko jedna prosječna diplomirana ekonomistica godišnje troši na cipele. Muškarac koji je podmjestio vlastitu kičmu da bi sagradio kuću više nije dovoljno dobar. Ne može mu se ispeglat kartica u Irisu ili Refanu - treba mu za cement.

I onda se događa da te tajnice njihovi poslodavci pošalju na izobrazbu olitiga usavršavanje. Ne zato jer su baš one talentirane i sposobne u onome što će usavršavati, već zato što je "Mara u firmi već deset godina", ili zato što se kreše sa šefom kadrovske, ili pak zbog dobrog starog razloga "A koga ću drugog?!".

I tako Marica (potpuno izmišljen lik, svaka sličnost sa stvarnim osobama je nenamjerna) poboljša npr. znanje stranog jezika (na dao ti bog da ju zamoliš da napiše službeni dopis na engleskom i natjeraš ju tako na muku i znoj) i samim time se "odmetne" u nebesa. Jer ipak nije Ljubica bila ta koju su poslali na tečaj. Već NJU. Nju koja je uložila u sebe. U solarij, fitness i krpice. Jer ne može kavu direktoru donosit bilo tko. I tako naša junakinja polako gubi smisao za realnost.

Situacija se dodatno zakomplicira kada baš nju pošalju kao pratnju šefu na sastanak sa stranim partnerima u Budimpeštu. Jer je (naravno) ONA ta kojoj su platili tečaj stranog jezika. I tako se mimikom iliti gestikulacijom na engleskom jeziku naša heroina zatekla u stranome svijetu, sjajnom i glamuroznom i njoj tako željenom. I kad se ta naša Mara vrati u domovinu, odjednom shvati: Ona zaslužuje puno više. Zaslužuje muškarca koji će ju izvoditi na glamurozna mjesta, čiju će karticu moći peglati u Refanu i koji će ju upoznati s njenom ljubimicom s televizije, Vlatkom Metak-Petak. Jer s njom ionako često popije kavu kad je u Zagrebu.

A živimo u vremenu upravo takvih managera. Oni su svuda oko nas, ponajviše na televiziji i u glavama pogubljenih tajnica. Zapravo ih ima jako malo. Nedovoljno za sve te naše heroine opravdano visokih kriterija.
Jedan na otprilike četrdesetdvije.

Eto gdje je nestao muškarac. Ostao je doma.

Crkla mu mješalica.