petak, 01.02.2008.

Domovinski rat, Anno Domini 2008

Treba li zaboraviti Domovinski rat? Ne. Ne u toj mjeri da bi ga izbrisali iz sjećanja. No, treba li ga živjeti svakoga dana?

Od 1991. prošlo je više od 16 godina, krajem godine bit će to već 17 godina od najvećih stradanja.

Moj rat je već odavno završen. Civil sam od ljeta 1992. godine, tako i živim. Sa skidanjem uniforme "skinuo" sam i rat iz svojih misli. Jest, mobilizirali su me 1995. godine, za vrijeme Oluje. Ali to više nije bilo isto. Čamili smo u rovu u Slavoniji, podalje od pravih ratnih zbivanja. Nije se nešto osobito ni pucalo a grebanje za zasluge bilo je više no očigledno.

Mnogima život nakon rata više nema smisla, vode neke svoje vječite ratove. Da se ne zaboravi, jel... Pa podsjećaju. Pa malo uvećaju, dodaju, generaliziraju, stvaraju animozitet. Pa odgajaju nove generacije... Da se ne zaboravi.
Pravi Hrvat je samo katolik. Koji glasuje za HDZ, HSP, ili možda HDSSB. Oni ostali su samo veliki upitnici. O Srbima nećemo govoriti. Ono što mislimo - to se zna. Pravi Hrvat živi svoj stres. Ne zaboravlja, podsjeća, pati od PTSP-a, guta tablete, čeka kad će Srbi opet napasti. "Opet će se gusta magla spustiti"...

Jadni mi Hrvati, uzeše nam rat... Ostaviše nam mir i budućnost s kojom ne znamo što bi započeli. Jebeš budućnost, fali joj onaj slatki osjećaj pretresanja iz šupljeg u prazno - tko je kome, tko je koga, kako, zašto... Jebeš budućnost ako izliječimo PTSP i budemo morali raditi. Nedajbože. Jer PTSP je dobrim dijelom nastao u čekaonicama za mirovinu.

Neki rat žive i dan-danas jer to vole. Jer je živjeti rat jedino što u životu znaju.

Neki žive rat jer im je posao. Prijatelj je nacrtao strip o Ovčari. Za Društvo logoraša. Prije toga je crtao to isto za HTV. Ne, nije mu to posao. Posao mu je bio sudjelovanje u iskopavanjima na Ovčari, istraživanje sveg i svačeg vezanog uz to. Traumatičan posao. Treba ga poslati u mirovinu. Možda pobjegne od svoga rata.

Moj omiljeni turbo-folk izvođač M.P.T. također živi svoj rat. Kako i ne bi, rat mu je dao ime. Da nije bilo rata, još uvijek bi bio samo krezubi anonimus iz krša dalmatinske provincije. I M.P.T podsjeća. Podsjeća na sebe. Da ga ne zaboravimo. M.P.T je postao najjači marketinški stroj u Hrvata - najuspješniji prodavač u nas najtraženijeg artikla - guste magle. Za razliku od osječkog wannabe gradonačelnika, M.P.T. je ako ništa drugo barem istinski ufuran. On zaista ratuje. Spušta maglu tisućama ljudi.

Tamo negdje naprijed možda je svijetla budućnost. Bez rata i krvi. Ali ne vidi se dobro od guste magle i plićaka u glavi.

Hoće li netko upaliti maglenke?