utorak, 09.09.2014.

Kila soli

Kad ona ustane ranije jer ja idem na posao, pa skuha kavu koju zajedno popijemo i napravi mi sendviče, ja na posao odem pjevajući. Miran i zadovoljan, redovito trošen (a svejedno se debljam, čini mi se), ubrajam to u najljepše periode svog života.

Ne, nisam joj uselio. Nisam potpuno. Još ponekad, iako ne baš često, prespavam u kući svoje staramajke.

Živim, radim, ševim, ponekad vozim motor... I sve to s njom. Rješavam financijske probleme u koje sam se uglavio, moralna podrška koju imam od nje znači mi puno. Raduckam joj po stanu, onako na sitno, dekorativno. Male promjene za veliko zadovoljstvo. Volim ju vidjeti zadovoljnu.

Tri mjeseca su prošla, ima već više od tjedan dana. Tri mjeseca su mi uvijek bila gornja granica kad s nekim od starta ne ide dobro. Još uvijek sam tu.
Jesam li potpuno miran i sretan? Ne znam. Fali mi zrnce nečega. Nismo si potpuno otvoreni, a ja sam uvijek kao za sebe pravu vezu vidio samo onu sa "soulmate" prizvukom. Ali ne tražim dlaku u jajetu, valjda je došlo vrijeme da se i ja malo prilagođavam.

Frke su prošle. Nema više njezinih ljubomornih ispada, nema više svađe. Nema više onog što me je izluđivalo, onih razgovora kad ona zaglavi, a ja do nje ne mogu doprijeti.

I ona prva zaljubljenost je prošla. Rekao bih da su mi u tim svađama pogašene neke blještave lampice, ali opet - vidim šansu da se ponovo upale. Odavno naučih - ono pravo vidiš tek kad se malo spustiš s oblaka. A ovo spuštanje mi je jedno od najmekših u životu. Nisam pao, nisam se razbio. Sjeo sam u fotelju. I lijepo mi je.

Dvoje se ne poznaju potpuno dok skupa ne pojedu kilu soli, kaže naš narod. Ili neki drugi narod, ne znam.
A kako već jednom rekoh, narodi su mudri. Valjda znaju o čemu pričaju.

Moja je draga to shvatila doslovno, pa ponekad presoli jelo.

Čini se da je još malko nestrpljiva.


Ja nisam. Uživam u svakom trenutku.