srijeda, 11.02.2009.

500.

Na slici gore vidite screenshot mog blog-editora prije pisanja ovoga posta. Dakle, ovo je petstoti. Prema vama i blog.hr-u sasvim dovoljno od jednoga čovjeka, zar ne?

Idemo dalje. Negdje drugdje. Bez skrivanja. Iskoristih za domenu ovaj svježi a tako interesantan pojam, oni koji bolje poznaju engleski shvaćaju njegovu veselu dvosmislenost:



A dobrodošli su mnogi... Vjerujem da mnogi od vas i sami znaju da su dobrodošli. S nekima se već dugo ovdje družim. A ako niste sigurni, možete pokušati. Ako imate dobar razlog za to, naravno. Jer, kako smo više puta zadnjih dana ovdje zaključili - ne treba ići tamo gdje nam se ne sviđa.
Cijela stvar je za sad malo pusta, ali sve to krene s nekoliko postova.

Nije puno ni koštalo. Upućeniji znaju čime se bavim i da mi malo prostora na serveru nije nikakav izdatak. Vlastiti blog koštao me je ispod 200 kn.

I želim se tamo družiti sa svima onima s kojima sam se rado družio i do sada, nekad manje, nekad više. I bit ću zahvalan prijateljima zbog svakog pojedinačnog komentara, jer je tamo sasvim sigurno TEŽE.

Čitamo se.

A ovo će i dalje stajati ovdje.

500 komada ipak nije mačji kašalj.

ponedjeljak, 09.02.2009.

Uhvati čovjeka fjaka ponekad...

... koliko god joj se otimao. Tako je i danas moja jaranica iz BabinogTraverzndorfa odslušala (pročitala zapravo) čitav moj fjakasti repertoar. A cura zna slušat. A i kenjati, moram priznati, tako da mi se nakon pol sata komunikacije s njom na lice vratio stabilan osmijeh.

No, uzroci fjake su dovoljno stabilni da mi se povlače po glavi bez obzira na vlastito osmjehivanje. Iliti - ne moš se lobotomirat, barem ne bez neke dobre anestezije kakvima ne pribjegavam zadnjih godina zbog vlastitog zdravlja, vozačke mi dozvole, a dobrim dijelom i jer mi se jednostavno - ne da.
Jebeš čovjeka koji se ni napit ne zna.

Danas sam se sreo s novom curom. Online. Zapravo, gledao sam u njen nick (nickname, nadimak, jel...) bez i najmanje želje da joj se javim. I molio više sile da i ona ima taj isti osjećaj. U što sam i vjerovao, jer ni u njenim očima nije bilo nikakva sjaja za mene, baš ni kao (vjerojatno) u mojima za nju.
Nije se javila, nisam se javio. Savršen kraj jednog savršenog poznanstva.

Djeca... Nikad nisam imao onaj neposredni način komunikacije s njima. Nikad djeca nisu ushićeno vrištala kad se pojavim, niti sam ja ikad imao potrebu da ih već s vrata grlim, ljubim i bacam u zrak u igri. Svi mi kažu da to dođe kad dobiješ svoju djecu.
Nisam siguran da moram imati djecu. Nisam siguran ni da bih bio dobar otac. A opet... Ne vidim smisao u ovakvom životu. Jer meni je dovoljna pseća kućica i korica kruha. Meni je za sebe skroz svejedno. Jer koliko god radio, rad cijenio i naplaćivao zapravo živim neki svoj unutrašnji život s izrazitim prijezirom za sve ono opipljivo, materijalno, nebitno... A taj život bih živio i u dronjcima, sklupčan u nekoj napuštenoj kolibi (u koju nikako ne vjerujem, sve dok imam deset prstiju na rukama)...
Do sad sam se u životu bolje slagao sa od sebe starijim ženama. A bilo ih je. Bila je i jedna za koju sam siguran da bih mogao s njom do kraja. Zauvijek. Ljubinka. Žena koja je davala koliko je i crpila, žena koja je razumjela. Savršen sklad dvoje ljudi. Čitali smo si misli s osmijehom na licu.
Zbog Ljubinke sam se zapitao moram li imati djecu. Ili... Da li se smiriti uz nekoga tko mi paše, ili nastaviti ovu potragu koja mi možda nikad neće donijeti mir i željeni ishod.

Za ljubav sam trebao samo - odustati.

A kako se odustaje, pitam ja vas?

Prošlo je još nekoliko godina. Nemam više 35. Valjda je najveća razlika baš ta u drugoj polovini tridesetih. Jer s 35 su još sve opcije otvorene. Za par mjeseci imat ću 38. A to je već nešto sasvim drugo.

Gledam oko sebe... Žene u tridesetima prestale su vjerovati. Ove u četrdesetima mi neće donijeti ono što želim. Ove u dvadesetima obraćaju mi se s "Vi".

Treba se strpiti još par godina. Dok čovjek i sam ne prihvati činjenicu da je sve to - prošlo. I skrasi se kraj neke Ljubinke, ako takvih još bude. Kad mu vrijeme promijeni očekivanja na najprirodniji mogući način.

Kad izgubi utrku. Jer izgubiti je sportski.

Odustati - nije. Jer kad odustaneš prestao si vjerovati. Kao žene u tridesetima.

Ugasne ti sjaj u očima.

nedjelja, 08.02.2009.

Internetska kultura, pismenost i zloba

Očigledno imamo višak inteligencije u državi. Kritički nastrojen višak inteligencije. Ili to samo mnoštvo ljudi nema pametnijeg posla nego kretati se svim mjestima na netu gdje se može napisati komentar te sustavno pljuckati baš sve, a zbog (čini se) vlastite potrebe za ispucavanjem negativne energije bez puno razmišljanja o vrijednosti takvih postupaka.

Osobno imam žešći problem u ovom bloganju, zbog kojega ne bih trebao pisati barem pola ovoga što pišem. Previše osoba je saznalo za ovo mjesto. Neke su ga same našle, nekima je dojavljeno. Ponekad to zaboravim. Tako sam i neki dan, napisavši jedan poprilično komičan post o seksu u kojemu sam si i sam bilo podjednako tragikomičan. Tek nakon pisanja sam saznao da mi osoba koju sam spomenuo čita blog. Još jedna od zasluga premile mi bivše koja je informirala pola svijeta o mojim "zlodjelima".

Nakon toga posta dobio sam e-mail koji mi proklinje nerođenu djecu. Od osobe koja možda i sama ima djecu. Koja ne uspijeva razlučiti banalnost nečijih "ljubavnih jada" u odnosu na nešto tako crno i negativno kao što je nekome proklinjati nerođenu djecu. Koja zaboravlja da su "ljubavni jadi" odavno punoljetnih osoba samo njihov problem i da bi netko sa 40 i više godina u guzici odavno već trebao sam krojiti svoj život i da ne treba advokate.

Često, sve češće razmišljam o pokretanju samostalnog bloga na vlastitoj domeni. Koji će imati od 0 do eventualno 2-3 komentara po postu jer će ga biti puno teže naći, a i tražit će ga samo oni koji me cijene ili oni koji me mrze. Mislim da jednih i drugih ima dovoljno za 2-3 komentara po postu. Prednost takvoga mjesta jest da se može koristiti mogućnost administracije komentara. Korist ili šteta takvog pristupa opet ovisi o administratoru, jel... Ali izrazito pljuvački i uvredljivi komentari sigurno ne bi trebali imati prođu. Jer kritika i uvreda nikad nisu bili isto. Osobito mi zabavni znaju biti oni koji druge nazivaju glupima, idiotima i kretenima, a tekstovi im vrve izrazima poput "neznaš, nemožeš, nevolim" i sl.

Jučer sam greškom obrisao jedan komentar. Jer je bio samo iznošenje vlastitog stava. S kojim se ne slažem, ali ga ne bih zbog toga brisao. Na žalost, stradao je u paketu s još dva-tri izrazito pljuvačka komentara.

Mislim... Kada bi mi došli doma na kavu, družiti se sa mnom, da li bi me s vrata nazvali gadom, glupanom, jadnikom, kretenom? Teško. Jer bi vam vrata bila zatvorena pred nosom.
Za mene je uvijek važilo pravilo da ne idem tamo gdje mi se ne sviđa. I to je to.

Sve navedeno odnosi se na gotovo cijeli HR internetski prostor. Svi news-portali s mogućnošću komentiranja članaka, blogovi i blog-servisi gutaju svakodnevno ogromne količine krajnje negativnih komentara, površnih etiketiranja, psovki, uvreda...

To, naravno ne znači da to svi moramo trpjeti.

subota, 07.02.2009.

Tehnički problemi blog.hr-a

Već prije nekoliko dana imao sam velikih tehničkih problema ovdje, na blog.hr.

Naime, sa svog računala i pomoću svoje e-mail adrese napravio sam blog jednoj prijateljici.

Sve OK, taj blog je radio kako treba. Sve dok se ona nije logirala, kada joj je povezao korisničke podatke tog novog bloga (poslovnog) s korisničkim podatcima njenog starog privatnog i intimnog bloga, tako da je korisničko ime novog bloga u komentarima ukazivalo na njen stari blog i obrnuto.

Pisao sam o problemu na e-mail blog.hr-a, ne nadajući se baš odgovoru. Tako je i bilo.

Danas sam uočio i probleme pri zabrani komentiranja i prijavi spama.


I onaj prvi, isto kao i ovi današnji problemi s moje strane su ispitani, tj. poduzeo sam sve što je u mojoj moći da isključim svoja računala kao uzrok.

Restartao sam adsl (dakle, omogućio si drugu IP adresu), počistio cookieje, cache browsera, pokušao s drugim browserima, čak se umjesto Windowsa spojio s Linux sustava kojeg imam instaliranog na drugom računalu.

Problemi su i dalje opstali.

Izrael - greška 20. stoljeća

Bar jednom dnevno me s TV-a ili iz novina bocne riječ "holokaust". Sad će i sva hrvatska djeca u školama imati (čini se) posebno naglašena predavanja o holokaustu kao nečemu što se MORA znati.

Slažem se. Svijet ne bi trebao zaboraviti holokaust.

Također taj isti svijet ne bi trebao zaboraviti ni Palestinu. Istu onu Palestinu koju su samouvjereni svjetski "bogovi" nakon drugog svjetskog rata oduzeli njenim stanovnicima da bi je onda na najneprirodniji mogući način dodijelili Židovima.

Što bi bio "prirodan način" osvajanja teritorija? Rat.

Kako god to zvučalo, ratovi su ipak stvorili zemljopisne granice današnjih naroda. U doba, naravno, kad su ti narodi bili manje civilizirani i manje povezani raznim svjetskim institucijama (ili manje nadzirani pravnim načelima kojima neke svjetske organizacije pokušavaju čovječanstvo zaštititi od samoga sebe)..
Ratovi, genocid, migracije potaknute ratom... Sve bi to sada trebala biti tek povijest čovječanstva. Jer se zemljopisne granice već dugo ne mijenjaju ratovima. Civilizirani svijet to ne dozvoljava. Rat i kolonijalizam bili su legitimni oblici promjene granica do 20. stoljeća. Sada više nismo životinje, sad smo civilizirani ljudi s ljudskim pravima. Sada su ta sredstva nedozvoljena.
Sada je legitimno kada se raspadne država složena od već utvrđenih regija utemeljenih na vjerskim ili etničkim razlikama (republike poput onih u bivšoj SFRJ ili u bivšem SSSR-u), ili kada se skupi nekoliko najjačih svjetskih "gazda" i donese uredbu po kojoj se teritorij oduzima jednima a dodjeljuje drugima. Zbog holokausta za kojeg oni prvi nisu ni najmanje krivi.

Negiranje holokausta svakodnevno se osuđuje.

Isto tako se svakodnevno negiraju prava Palestinaca. Koje se, eto, u posljednje vrijeme svakodnevno i ubija. I nikome ništa, jer Palestince ne štiti globalni osjećaj sveopće krivnje zbog bilo čega, kao što je slučaj s krivnjom zbog holokausta koja je od Izraela napravila zaštićenog polarnog medvjeda.

Palestinci su samo Muslimani. A Muslimani nisu važni. Sve dok se ne pojavi neka AlQaida, tada se cijeli svijet sjeti da i oni postoje.